Poslednji dan septembra je bio idealan za put u Lisabon. Više od tri sata vožnje i mali predah u lokalnoj kafani, koja odaje utisak da ste u nekom najruralnijem području, od sveta zaboravljene zemlje. Niko ne mari što izgledamo drugačije i pričamo na nekom čudnom jeziku, sve je beskrajno opušteno. Savršen ukus kafe, neusklađen sa neuglednom kafanom i nastavak puta.

Gužva, nepregledne kolone, sitna kiša počinje da pada, a mi se vozimo najdužim mostom u Evropi Vasco de Gama, preko reke Težo. Magla koja je postajala sve gušća, činila je da most deluje pomalo sablasno, ali i veličanstveno. Vetar je duvao sve jače, i ljubomorno budio reku, koja je tek usnula divan san. Moja osećanja su uzburkana kao reka Težo pred ulazak u, jedan od najstarijih gradova na svetu. Grad u kome se ljudi smeju iskreno, pevaju tužno i pričaju glasno.

Lisabon

Bom dia Lisboa!

Lisabon se baškari na sedam brežuljaka, potpuno opušteno u svoj svojoj raskoši. Kao da ne zna da je kobni zemljotres 1755. praćen cunamijem i bolestima, u poslednjem trenu odlučio da bude milostiv i ostavi bar trag po kome će kraljev ministar markiz de Pombala moći da ga vaskrsne.

Prvi susret sa impozantnom arhitekturom jednog od najstarijih gradova na svetu bio je Manastir Svetog Žeronimosa, u kome je daleke 1497. godine Vasko da Gama proveo u molitvi svoju poslednju noć pred opasan put u Indiju.

Torre de Belem, kula na reci Težo, usamljena, ćudljiva, kao satkana od čipke okreće glavu od turista ne želeći da deli svoju priču. Izgrađena kao odbrana grada sa reke Težo, vrlo brzo je postala utvrđenje Španaca koji su od nje napravili zatvor. Kao uvređena dvorska dama, okreće glavu pred istorijom i dalje živi u svetu imaginacije.

Lisabon

ŽUTI KOLAČ I BELE PLOČICE

Miris Pastéis de Belém-a nas vodi u čuvenu istoimenu poslastičarnicu. Mešavina jaja, vanile i cimeta, prvi put napravljena među zidinama manastira Svetog Žeronimosa u 18. veku. Poslastičarnica je uređena u karakterističnom portugalskom stilu, s belim pločicama na zidu, oslikanim plavim crtežima, a naizgled običan kolač od lisnatog testa punjen kremom zadivio me je ukusom. Sv. Žeronimos je zatvoren kao i svi ostali manastiri kada su monasi izdali kralja Špancima i proterani u izgnanstvo.

Fasade Lisabona privlače kao magnet svojim bojama, oronulošću, i dopola otpalim pločicama azuleja. Stare i nove fasade se viteški bore. Stare i načete zubom vremena u dahu pričaju priču, boreći se da je vetar ne otme i odnese Atlantiku u zaborav. Nove kitnjaste, svesne da vreme radi za njih, bojama privlače svačije oko. Priče novih fasada su još neispričane, nenapisane, traže vreme, strpljenje, još puno vetra sa Atlantika koji će neminovno učiniti da jednom i one progovore i ispričaju svoje priče.

Avenija Liberdade je popločana, mozaicima i gubi se osećaj da se nalazite u evropskom gradu.

Široki trotoari, dovoljno prostora da se mimoiđete s prolaznicima, a opet ne preširoko da osetite hladnoću i distancu. Sve je usklađeno i oseti se fina nota mere u svemu. Hoteli, zgrade, luksuzne prodavnice, restorani, sve je tako uklopljeno da kič ne može da promakne ni u najsitnijem detalju.

Avenija Liberdade podseća na damu u maloj crnoj haljini. Svedena, odaje prefinjenost i istančan ukus, bez suvišnih detalja, a opet osećaj punoće udišete na svakom koraku. Sve je zavodljivo u Lisabonu, čak i vetar koji dojuriša sa Atlantika, uspori kada uđe u grad i liči na gospodina koji ima prefinjene manire, nemirnog ali otvorenog srca. Avenija Liberdade – dama u maloj crnoj haljini i vetar – gospodin sa manirima, izviru iz svake fasade, popločenih ulica, obližnjih hotela i restorana. Beskrajno zavodljiv, takav je najveći grad Portugala.

Lisabon

UZ PORTO I BAKALAR

Još jedan od zaštitnih znakova Lisabona je lift u obliku tornja koji spaja donji i gornji grad (Bairo Alto), gde je boemska četvrt i gde sam doživela pravu boemsku noć uz fado muziku. I ako je sezona bila na izmaku, uske kaldrmisane ulice bile su pune.

Ljudi se tiskaju, mimoilaze, nasmejani, bučni, željni dobrog provoda. Traži se mesto gde će se poručiti bakalar, popiti porto i opustiti se uz setne fado zvuke.

Fado zapljuskuje zidove, zaustavlja vreme, vibrira melanholijom i čežnjom. Vodi kroz tunele prošlih vremena, neostvarenih ljubavi, a opet daje nadu da će se sudbinski kod promeniti.

Fado (sudbina) zapisuje se i oživljava već sledećom notom. Eksplozija emocija za koje ne znate da postoje, dok vam svoj glas u kosu ne uplete fado pevačica.

FADO U GORNJEM GRADU

Ušli smo u prepun mali restoran. Tek poneko mesto za stajanje. Buka, dim cigareta, vrelina izazvana silinom emocija povela nas je u svet zaglavljen u vremenu.

Podignuta ruka vlasnika restorana i tišina.

Zaustavljamo dah i pravimo prostor kroz koji melanholični zvuci plove do naših srca. Večna potraga za smislom je obustavljena, sudara se sa suzama onog koji čeka, one koja odlazi.

Srca nepoznatih ljudi, jedno do drugog, otvorena kao školjke koje je izbacio talas. Zaustavljeni, bespomoćni, potpuno razgolićeni, ne vidimo jedni druge.

Restoran je lepljiv od sećanja, a mi čekamo..

Stojimo za šankom i prepuštamo se. Fado zvuci nas vode u lavirinte sećanja, bude saudade (čežnju) u potrazi za rastavljenim ljubavnicima. Tragamo za sobom, izvijamo se od nemira, pijemo Porto sa ukusom suza nesretnih ljubavnika, koji se tajno sastaju samo u glasu fado pevačice. Ne gledamo samo osećamo i svi smo jedno, sjedinjenih sudbina, u potrazi za nekim ili nečim, što smo davno izgubili. Sve strasnije i glasnije zvuci nas šamaraju, a ljubavnici su ponovo otrgnuti iz zagrljaja, da se jednom opet traže i pronađu samo u glasu fado pevačice. To im je usud, zauvek.

I dok sakupljamo delove svojih sećanja, iz daljine se čuje neki novi glas i talasi melanholije putuju do novih srca. Negde među Remarkovim stranicama, u strmim ulicama, na obali Atlantika, ispisane su sudbine. Pišu se i dalje, lepše ili drugačije, šapnuće nam jednom vetar sa Atlantika.

Noć u Lisabonu uz fado note, učini da odživite čitav život ili vam noć bude ukradena u trenu.

Lisabon

PETAO U KIŠNO JUTRO

Jutro je.

Sa balkona gledam tek probuđen grad. Blista petao na obližnjoj zgradi. “Galo de Barselos”! Ponavljam u sebi legend koja je petal, uz zastavu, učinila glavnim simbolom države.

Priča kaže da je u gradu Barselos putnik optužen da je ukrao escajg. Iako se čovek branio i tvrdio da je nepravedno optužen, osuđen je na vešanje.

Pred samo izvršenje kazne, izveden j epred sudiju, koji je upravo ručao.

“Istina je da sam nevin, kao što je istina da će taj petao u vašem tanjiru kukuriknuti kada me budete obesili”, rekao je sudiji.

Sudija mu se nije smilovao, ali ni petal nije pojeo. I zbilja, dok su osuđeniku stavljali omču oko vrata, petao je zakukurikao. Sudija je pojurio da spase čoveka, stigao očajan do vešala, gde je kazna već bila sprovedena, ali ipak nije zakasnio! Čovek je nekim čudom preživeo, a petao postao symbol pravde, pravičnosti i države.

Adeus (zbogom) Lisboa, srešćemo se opet..

Senka Stojanov Autor: Senka Stojanov
Zaljubljenik u drevnu majansku civilizaciju, objavljuje članke o Majama, bavi se izradom majanskih horoskopa i piše knjige. Veruje u čuda i zna da se čuda dešavaju, onima koji u čuda veruju.