Gledajući nekoliko desetina puta nestvarno lepe fotografije prirodnog rezervata Uvac, poželeo sam da i sam posetim to mesto kako bih stavio u arhivu vašeg omiljenog portala Bookiraj.com nekoliko ličnih fotografija.
Dok sam vozio od Guče prema Ivanjici, bio sam siguran da ću do vidikovca lako doći i da sigurno ima putokaz koji je jasno uočljiv i da neće biti većih problema. Međutim, tu sam pogrešio, i to dosta. Zaboravljajući da život u Srbiji teče vrlo teško, a skoro nikada lako, tako i put do vidikovca ide baš kao i život u Srbiji.
Da budemo potpuno iskreni – postoji turistička info tabla (7 km od Sjenice) na kojoj je objašnjeno kako se dolazi do vidikovca, ali osim nje nema nijednog dodatnog znaka kod samog skretanja za vidikovac. A ta dva mesta su udaljena oko 5km jedna od drugog.
I na kraju kako stići do vidikovca?
Kao prvo, ako idete kolima do vidikovca, znajte da je to nije baš najlakši način.
Ali ‘ajmo redom. Skretanje za vidikovac je na putu između Ivanjice i Sjenice. Tačnije, na 52 km od Ivanjice, odnosno 12 km pre Sjenice. Videćete znak (dobrano išaran) na kom piše skretanje za selo Ursule. Koliko god vam put izgledao loše, to je ipak taj put. Najbolje bi bilo da imate SUV vozilo ili neki džip, ali može da se stigne i običnim automobilom. Lagano, ali može.
Tim putem ima da se vozi malo više od 3km. Na momente je put dosta loš i pomislićete u sebi sigurno “šta mi je ovo trebalo i zašto nemam sad Ladu Nivu”, ali samo strpljivo i polako i uspećete da prođete.
Odmah na početku ćete imati spuštanje koje će delovati dosta strmo, ali nije toliko strašno kao što deluje. Slobodno se spustite – posle ćete moći da se vratite. Posle prvog stresa i pređenog prvog kilometra, ide nešto lakša tura i nju ćete odvozati sa malo manje zabrinutosti. Na tri mesta imate znak vidikovac i samo pratite znak.
Problem može da nastane kada treba da se mimoiđu dva vozila jer je put dosta uzan, ali za iskusne vozače taj deo će biti više izazov nego problem 🙂
Posle pređenih 3 km, put se poslednjih 200m lagano spušta i videćete dve-tri kuće i jednu manju livadu koja ustvari služi kao mali parking. Sasvim sigurno, uvek ima parkiranih automobila. Kada ostavite kola, imate još 250-300m do vidikovca i pogleda od kog, zaista, zastaje dah.
I za kraj se postavlja pitanje da li je teško napraviti bolji put? Bolje označiti gde treba skrenuti, postaviti jasnije znakove? Prirodni rezervat Uvac je prelep, a priroda je još jednom pokazala koliko ume da bude darežljiva i fascinantna. Da li, onda, čovek može barem malo više sopstvenog truda da uloži i olakša zainteresovanima da lakše stignu do vidikovca? Postojeća nabriga za ovaj deo Srbije je ogromna, bez jasnog razloga zašto je to tako.
Kao primer, navešću vodopad u Gostilju, blizu Zlatibora. Tamo se ulaz naplaćuje 150 rsd po osobi. Za taj novac možete da parkirate auto na običnu, ali sasvim dovoljnu livadu, prošetate 300m i uživate u jednom od najviših vodopada u Srbiji. Ništa komplikovano, niti skupo. Da li je teško primeniti sličan recept i u ovom slučaju?
I napomena za kraj. Obratite pažnju kada ćete se zaputiti do vidikovca na reku Uvac. Ako je jesen ili rano proleće puno kiša, pitanje je da li se i onda može proći autom. O zimi da i ne govorimo.
Mnogo je pitanja, a malo odgovora. Šteta, jer se radi o jednom od sigurno najlepših pogleda u Srbiji.
Na sopstvenu odgovornost i na svoju ruku vecina olako krene „pravac vidikovac“ i ne razmisljajuci da li je ovakav zemljani, dzombasti, neuredjen put predvidjen za putnicka vozila…
Put je predvidjen za zaljubljenike prirode kojima nije tesko prosetati par kilometara uzivajuci u svezem vazduhu i prirodi koja ga okruzuje.
Gospoda koja bi da im je sve servirano i na dohvat ruke, ne umarajuci svoju zadnjicu bolje i da ne dolazi, uvredjeni sto im neko nije asfaltirao put pa su se malo pomucili da uzivaju u istinskoj lepoti znaju tako iz hira i nemara da ostave svoje otpatke za sobom.
Hvala vam, takvi kakvi ste niste trebali ni dolaziti!
Pogled je vredan svakog prepesacenog metra i ulozenog truda da se dodje do njega
Malo cesce od cas posecujem prirodne lepote Uvca i okoline pa sam upoznat sa lokalnom situacijom.
Promenimo malo navike pa nam eto nece smetati sto smo nahranili duh i telo laganom setnjom i istinskom prirodnom lepotom
Htela sam samo da Vam se zahvalim na ovom detaljnom opisu. Zahvaljuljući njemu suprug i ja smo uspeli da pronađemo Vidikovac juče. Žalosno je što se do njega mora doći onakvim putem, ali Ajde neću sada o tome da komentarišem. U svakom slučaju je vredelo. Pogled je zaista božanstven.
Drago nam je da ste uspeli da dođete do vidikovca i da uživate u pogledu koji se sa njega pruža. Sve najbolje i pratite nas i dalje 🙂
A mozda da vi krenete sa 2 male dece i bebom u kolicima, pa da uzivate truckajuci kolica po tom lepom putu ?? Bas divan osecaj gurati bebu 3 km po kamenitom putu. Sta reci a ne zaplakati 🙁
Imam 59 godina, imao sam dva infarkta, nakon drugog su me kako ja kazem „upalili na kablove“. Ne mogu kao nekada da se verem po bespucima. Ne mogu i ne smem. Da li to znaci da ja i meni slicni nismo dobrodosli? Da li to znaci da su Uvac i slicna mesta samo za fizicki potpuno zdrave osobe? Da je zabranjen za trudnice, majke sa malom decom? A ko ste to pa Vi da kazete da nismo trebali dolaziti? Da li smo Vam na vrata od stana dosli? Putevi su odvajkada pravljeni da se ljudi krecu njima i da olaksaju kretanje i transport. U suprotnom ih ne bismo ni pravili zar ne? Postavljanje dovoljnog broja korpi za otpatke i znakova bi umnogome promenio svest i navike posetilaca. Uredjen put bi doprineo laksem odnosenju tog smeca. U jednoj stvari bih se sa Vama delimicno slozio. Treba promeniti navike i malo sire gledati a ne odmah „na prvu“, arogantno i uvredljivim tonom se tako obratiti jer mozda ima ljudi kojima je zelja da vide Uvac ili da ga vide bar jos jednom u zivotu.
Tekst je napisan da bi mogao da olakša svim putnicima putovanje do vidikovca u smislu da znaju šta mogu da očekuju na tom putu ako krenu svojim kolima.
Uskoro ćemo pisati i o tome kako i na koji način doći sa vode do vidikovca jer smo i to nedavno probali.
Mi smo avanturisti ako i vi i volimo da putujemo i istražujemo i utiske prenesemo i ukažemo na nedostatke. Ništa drugo sem toga 🙂
Upravo je tekst i napisan da skrene pažnju na to da je put loš čak i za šetnju jer ako padne kiša, to onda postaje nemoguća misija.
Svakako je divno prošetati i postavlja se pitanje, a gde kola parkirati?
I potpuno se slažem da je pogled vredan i to sam i napisao, ali kako doći do njega ako nema znakova?! I gde baciti djubre, ako nema kanti?
Tekst je napisan da skrene pažnju na nedostake, a svim dobrim ljudima koji žele da uživaju u pogledu, da skrene pažnju, na to kako da najlakše stignu do istog. Jer Uvac zaista zaslužuje da bude posećen daleko više
Djubre se kao i svuda sirom Evrope nosi sa sobom do prvog predvidjenog mesta za odlaganje istog!
Niko se jos nije izgubio na teritoriji rezervata a malo avanture nikako ne skodi 😉
Potpuno ste u pravu. Prošli smo tuda više puta i nikad nismo ugledali tablu koja bi nam olakšala orijentaciju. Sad prvi put vidim kako se tamo u stvari dolazi. Hvala Vam. A toliko ima prilike u rezervatu za avanturizam da bi mnogo bilo lepo kada bi ostalima sa manje avanturističkog duha bilo olakšano da nadju ovo jedno mesto, pri tome najlepši vidikovac u Srbiji. Pa i da pešače par kilometara, nije problem.
Imam 61 godinu. U ponedeljak sam se bez vecih problema popeo taban-fijakerom na vidikovac sa strane od Nove Varosi. Duzina 1.200 metara. Razlika u visini 200 metara. Pogled prekrasan i vredelo je malo se pomuciti. Kakav auto kakvi bakraci!!!
Tabanici neka pesace, ja cu kolima, hvala na savetima i detaljnim uputstvima. Poznati su mi ovi avanturisti sto bi da nahrane duh i telo… Brm brm brmmmmmm 🙂
Bio danas na vidikovcu. Jedan infarkt, pet stentova. Lagano, lagano. Sve se moze. Put ok, tucanik, malo rizle. Kombi ducato 2300 multi jet. Ako idete od Sjenice ka Ivanjici skretanje na mcadam je na dvanaestom kilometru. Do vidikovca ima 4,7 km. Plus 300 m peske gore-dole. Pogled nestvaran, supovi nevidjeni. To se mora videti.
Svaka čast Vladane!
Vi ste dokaz da se sve može i da ne postoje prepreke u životu koje se ne mgu preskočiti 🙂
O pogledau ne trab trošiti previše reči jer se prosto ne može opisati. Mora se videti 🙂
Sjajan post! Više puta sam ga pročitala pre nego što sam se odlučila za posetu Uvcu, ali smo ipak išli od strane Nove Varoši. Moj dragi i ja nismo u bog zna kakvoj kondiciji a popeli smo se na vidikovac veliki vrh- već je neko spomenuo u komentaru ovaj uspon od oko 1200 metara. Nije strašno i vredi se popeti( pri tom smo nosili 2 mala psa)…šta reći, šteta da i oni ne vide tu lepotu!
https://pawtraveller.blogspot.com/2019/08/av-taj-uvac-prvi-deo.html?m=1
Video kaze sve. I kakav je put tamo i kakav je put koji navigacija sugerise.
Ko moze peske, blagosloven je. Ko ne moze peske kao Vladan i ja… onda ili moramo nekim prevozom ili da se odreknemo lepote kakva se ne propusta.
Da li vredi? Vredi svakog prepesacenog metra, svakog metra truckanja u kolima ili „rvanja“ sa motorom u mom slucaju.
Jedno od onih mesta za koje kazes „ako Bog da… doci cu bar jos jednom“.
https://www.youtube.com/watch?v=-6doqT4WSOI
Hvala Milane za video link. I slažemo se da je to jedno od onih mesta gde skoro svako poželi da se vrati još nekoliko puta.
Mi svake godine idemo samo što smo promenili način odlaska na vdikovac i to radimo sada sa vode, odnosno vozimo se kajacima i onda se peške penjemo gore na vidikovac. Sjana avantura 🙂
Ja bih sigurno pesacila 🙂
Definitivno bolja opcija je pešačenje 🙂
hvala za ovaj kratak i jasan tekst…
“Hvala vam, takvi kakvi ste niste trebali ni dolaziti! “ Pa da pocnem od citata dela komentara “gospodina“ koji ne sme da se predstavi pravim imenom i prezimenom ali ume da se “zahvali“ . Jadno… Niko Vama licno nije ni dosao. Niste Vi napravili taj vidikovac niti je Vase zemljiste na kojima smo svi mi, pa i ja pre par dana, parkirali svoj auto. Malo previse sebi dajete za pravo, kao uostalom i svi oni koji se anonimno kriju iza nadimaka i tastature 🙂 . O Vama i za Vas dovoljno .
Prateci uputstva g Srdjana posetio sam vidikovac molitva sa svojom porodicom pre nekoliko dana. Sam osecaj kad si se parkirao na privatnom posedu ljudi koje nisi ni video i koji ni jednim gestom nisu nagovestavali da im smetas, je neverovatan. Pogled, pejzazi dok ne stignete tamo, utisak velicanstvenosti…..Nema cenu i zaboravite svu muku dok dodjete automobilom (obicnim putnickim, ali samo da je visi klirens nego sto ga ima BMW npr)… Na tom putu ka vidikovcu sam naisao na pocetak radova i sirenje dela prilaza vidikovcu iz pravca Sjenice pa na gore. Ne znam dokle ce se ici tako i sta je sve predvidjeno, ali deluje ohrabrujuce za narednu godnu. Onaj ko je mislio da moze pesice ici do vidikovca, nece imati gde ni da parkira auto, ili ce se jedva snaci. Nemojte se zavaravati. Deonicu koju sam ja presao, a to je vise od 3 km i mozda nekih 4-6 km autom, nemojte prelaziti pesice jer cete se pokajati. Osim ako niste romanticni par bez dece zeljni setnje po prasini i pogleda na lepote tog pejzaza dok pesacite. Uglavnom, moze se stici automobilom iole normalne visine, terence i da ne pominjem. A, naredne godine ko zna…Mozda bude i asfalt 🙂 Priroda je prelepa i do tamo, a TAMO zastaje dah. Hvala g. Srdjanu na uputstvima iako se se sada situacije malo promenila…