Mnogi gradovi uz svoj naziv dobijaju razne epitete pa tako Pariz moze da se pohvali da je „grad svetlosti“, Rim kao „večni“, Venecija kao „grad mostova“, Prag kao „zlatni“ ali kada se za Marakeš kaže da je crveni grad onda je to tako u bukvalnom smislu.

Svaka zgrada, zidina, fasada, železnicka stanica, Gradska kuća, hotel, kongresna palata, sve je u boji pečene gline (ili sto bismo mi Srbi rekli- terakot boji).

Kao i svaki veći marokanski grad, Marakeš se sastoji od starog dela grada tj. Medine i novog dela koji  se zove „ville nouvelle“ ili „novi grad“ nastao u vreme francuskog protektorata nakon 1912.g. U Medini je suk odn. pijaca, splet uskih ulica, gužva, ljudi u dželabama, Medresa, deca ispred kuća, a u Novom Gradu su široke avenije sa palmama, divljim narandžama i žbunovima jasmina, hoteli, moderni trgovi sa fontanama, (gle čuda) Carrefour francuski supermarket, evropski butici, moderni kafei, sportski tereni. Dva potpuno razlicita sveta. Nebo-Zemlja. Ali nešto im je zajednicko. A to je…crvena boja.

Čini se da nigde ne postoji takav splet tradicionalnog i modernog kao u Marakešu. Čak i najekskluzivniji hotel nekog svetski poznatog lanca imaće sasvim sigurno hol ukrasen tipično islamskim mozaikom gde se kreativnost zasniva na koloritu i geometriji bez prisustva živih prizora, a na bifeu istog će se naći tažin – tradicionalno jelo koje se sprema u glinenim posudama.

Od svih arhitektonskih formi – trg je moj omiljen. A glavni trg Marakeša – Džema el Fna – je najluđi i najuzbudljiviji trg koji sam videla. Ovaj ogromni prostor ne krasi nijedna fontana, klupa, niti biljka, čudesnim ga čine ljudi. Jer tu su krotitelji zmija, dreseri majmuna, svirači, plesači, pripovedači, žene koje nude hena tetovažu, gatare, zubari, travari, prodavci vode i obilje tezgi sa brdom svežih narandži iza kojih izviruje prodavac koji na licu mesta cedi sok i nudi ga žednim turistima za 4 dirhama (oko 40 dinara). Uveče se slika trga menja, postavlja se mnoštvo tezgi na kojima se kuva hrana i peče rostilj, a dim koji se nadvija nad celim trgom daje mu nekako mističan izgled koji pojačavaju zvuci bubnjeva. Sve ovo čini da trg odiše neverovatnom energijom i životom. Imajte u vidu da ukoliko snimkom želite da zabeležite ovu atmosferu obavezno morate ostaviti koji dirham onima koje slikate. Posebno je interesantno posmatrati trg sa neke od terasa okolnih kafea. Uz čaj, sok ili kafu (jer se u Medini ne služi  ništa od alkoholnih pića) možete da uživate u svetlima trga i džamije Kutubija iz XII veka koja predstavlja simbol grada.

Na trg se nadovezuje suk ili pijaca koja je poznata po visokokvalietnim rukotvorinama ali isto tako i po gužvi i bofl robi. Ulice suka predstavljaju pravi lavirint i osnovno pravilo u snalaženju je da ukoliko se izgubite, što će Vam se sigurno desiti, treba samo da se držite širih ulica i uvek ćete naići na gradsku kapiju ili neki orijentir. Dok šetate sukom imate priliku da vidite mnoge zanatlije u poslu dok prave papuče-babuše, tkaju tepihe, boje tekstil ili čekićaju metal. Suk je podeljen na deo sa tekstilom, tepisima, nakitom, kožom, apotekarski deo sa raznim sastojcima za pravljenje lekova i čarobnih napitaka, tu su zatim začini, mirisi, deo gde se boji tekstil, pa onda drvodelje i kovači koji ne žive baš od turista pa i ne obraćaju pažnju na njih. A što se tiče kupovine, za poznavaoce veštine cenkanja ovo je pravi raj. Za one koji to nisu, obilazak suka će biti prilično frustrirajuci pa bi za njih savet bio da se pridruže onima koji u ovome uživaju i ponešto nauče. Ako ni onda ne nađu zadovoljstvo, neka naprave pauzu u kafeu ušuškanom u sred suka koji se nalazi na Trgu Rahba Lakdima i zove se „Cafe des Epices“. Kao i na svakom drugom mestu za opuštanje je najbolje popiti čaj od mente, veoma aromatiziran i zaslađen, koji je u Maroku ubedljivo najpopularnije piće (ono što je koka-kola u Americi, u Maroku je čaj od mente). Evo i konkretnih detalja moje kupovine a sebe ne smatram vrsnim trgovcem. Kožni tabure za koji se prvobitno traži oko 40eur se nakon cenkanja kupuje za 15eur, tkane marame neverovatnih šara se mogu sa 15eur spustiti na 4, ručno rađeni ćilimi se takođe kupuju za oko trećinu od tražene cene. Pogađanje je deo rituala pri čemu ćete dobijati od prodavca komplimente da ste vešti u trgovini kao Berber, mumlaće da na Vama ništa neće zaraditi, tražiće da mu ponudite neku bolju, kako oni to kažu „demokratsku“ cenu, pitaće Vas sa prizvukom izvestačene ironije da li mu nudite cenu u dolarima kad je tako niska, jednom rečju sve je jedna velika predstava lukavih trgovaca.

Ako ste raspoloženi da sebi napravite šok i osetite pravu moć kontrasta, posle obilaska Medine pođite do super ekskluzivnog hotela Mamunija koji se nalazi na desetak minuta šetnje. Ukoliko ste pristojno obučeni i na nogama ne nosite patike, pustiće Vas da uđete u ovaj raj gde su gosti bili svi oni koji drže do sebe od Vinstona Čerčila do Dženifer Aniston. Ali predmet Vaše posete nije sam hotel već njegov park koji se prostire na 8 hektara, pažljivo uređen sa maslinjacima, travnjacima i cvećem. Ako se rešite za trošak koji je za marokanske prilike pravi luksuz, za 50 dirhama (5 eura) možete u kafeu na otvorenom popiti izvrsnu kafu uz koju se služe domaći kolačići i kisela voda.

Dodatno uživanje u vegetaciji i bojama pružice Vam Mažorel bašta. Ime je dobila po francuskom slikaru Žaku Mažorelu koji je ovaj mali raj kreirao, kasnije je delom postala vlasništvo francuskog modnog kreatora Iv San Lorana koji je nakon smrti kremiran a njegov pepeo rasut je po bašti. U okviru bašte nalazi se Muzej islamske umetnosti čiji eksponati su lična zbirka Iv San Lorana. Biljke, boje saksija i veštački potočići su poseban doživljaj ove nevelike bašte. Do Mažorela je najbolje doći taksijem (oko 3 eur).

Nikad nemojte očekivati da će taksista uključiti taksimetar nego cenu vožnje uvek ugovorite unapred. Pri tom ćete morati da se borite sa čitavim nizom usluga koje će Vam taksista ponuditi a koje niste tražili i ne trebaju Vam, npr. da Vas sačeka, da Vas potom vodi još u poneko razgledanje i za to stvarno treba imati živaca ali što se pre pomirite sa tom činjenicom-lakše po Vas. Zbog ovakvih sitnica, konstantne borbe sa domaćinima koji u svakoj prilici očekuju neki bakšiš, Maroko za mnoge nije ljupka zemlja nego može da bude veoma zahtevna i frustrirajuća.

Noćni život Marakeša (hoteli) je iznenađujuće raznovrstan. Ne sme se propustiti trg Džema el Fna koji je već ranije spomenut. Ali ima još mnogo toga. Najbolji nacionalni program pruža „Chez Ali“ udaljen oko 15min vožnje od grada gde se pod šatorima služi harira supa, jagnjetina, kuskus, slatkiši, voće i naravno čaj od mente. Za sve to vreme imate priliku da uživate u nacionalnoj muzici i programu iz raznih delova Maroka a pri kraju večeri na ogromnom prostoru se okupljaju svi gosti kako bi gledali borbu konjanika. Sve ovo zajedno sa prevozom od/do izabranog hotela košta 30eur. Ako ste raspoloženi za „fancy“ provod tu je ekstravagantni  klub „Pacha“ koji može da se poredi sa svetski poznatim diskotekama i pohvali sa mnogim poznatim DJ-evima. Ulaz se plaća oko 15eur. Odlični su još i Paradise, Theatro i New Feelings sa kombinacijom „žive“, pop, house i klubske muzike.

I poslednje (ali ne i najmanje važno) je da je veoma bitno izabrati doba godine kada putujete u ovaj grad (i Maroko uopšte). Mislim da je potpuno nemoguće boraviti u gradu od juna do septembra, vrućine su tada nepodnošljive. Jedini spas u toku ovih meseci su pansioni na obližnjim Atlas planinama gde je temperatura tokom leta za 15 stepeni niža a nalaze se na samo 50km od vrelog Marakeša. I tako je sve u ovom gradu i zemlji kontrast. Tradicionalni kafe u kome se služi samo čaj od mente za 50 dinara nalazi se na 100m od kluba u kom se pije vrhunski koktel za 1.000 din. Kralj Muhamed VI je kako se tvrdi direktni potomak proroka Muhameda ali je istovremeno predsednik jednog surf kluba u Rabatu. U suku u Medini gde je sve tradicionalno nemojte se iznenaditi ako u nekom mračnom prolazu naiđete i na oznaku internet kafea. Zbog svega toga ovaj grad je čudo koje treba otkriti.

Nena Šlocer Autor: Nena Šlocer
Voli da istražuje, da se muva, švrćka i hedoniše, a to sve posle da priča drugima…