Taj magični grad zbunio nas je već na ulasku. Krakov pravo, Krakov desno, Krakov levo, Krakov, Krakov, Krakov… a gde mi da idemo?  Posle par krugova, videli smo da svi putevi,  po legendi, vode u Rim, ali ovde svi putevi vode u centar grada.

Misija pronaći hotel bila je više nego laka, jer su putokazi i reklame nudile veliki izbor. Jutro u Krakovu, prva kafa i pogled na grad bili su dovoljni da shvatim da je ovo jedan od najlepših gradova koje sam do tada posetila.

Kod nas je inače malo poznato da je Krakov jedan od najlepših i najromantičnijih gradova Evrope i da je star preko 1000 godina. Osnovao ga je i nazvao po sebi, slovenski knez Krak u VI veku. Za razliku od Varšave i većine poljskih gradova, nije stradao u Drugom svetskom ratu, tako da je stari deo grada kompletno očuvan.

Ni sama to ne bih znala, da se nismo priključile omanjoj grupi turista. Tako smo saznale i da se nalazimo na Glavnom trgu Krakova. Naime, ovo je  drugi po veličini trg u Evropi, a ono što se prvo zapazi jesu raskošne bašte okolnih kafića, ulični svirači i mnoštvo ljudi koji šetaju. Na trgu se nalazi crkva Sv. Vojćeha, jedna od najstarijih u Krakovu i gradski toranj sa koga se na pun sat oglašava trubač „sa prekinutom melodijom“. Legenda kaže da se nekada na tornju nalazio trubač koji je najavljivao dolazak neprijatelja.

Tokom najezde Tatara, u XVIII veku, trubač je pogođen strelom i melodija je prekinuta. U znak sećanja na ovaj događaj, na svakih sat vremena pušta se melodija koju je svirao, među Poljacima poznata kao „prekinuta melodija“. Ovo nije jedina krakovska legenda. Naprotiv, to je grad poznat po svojim brojnim legendama od kojih se mnoge vezuju za brdo Vavel na kome se nalazi istoimeni dvorac i katedrale Sv. Vaclava i Sv. Stanislava Biskupa. Čuvena Zigmuntova kula sa pet zvona, smeštena na samom vrhu brda, svojom zvonjavom rasteruje oblake i donosi lepo vreme. Svaka devojka koja dotakne klatno će, kažu, biti srećna u ljubavi.

Na sat vremena od Krakova se nalaze još dva mesta koja privlače stotine hiljada turista svake godine: rudnik soli Velička i nekadašnji nacistički logor Aušvic. Ipak, mi, znatiželjne, smo se odvojile od grupe i krenule prema zamku koji je isprva delovao kao jedan od onih koji se viđaju u Diznijevim bajkama.

Dolazak do samog brda Wawel koje je poznato kao presto poljskih kraljeva od 11. do 17. veka, nije bio ni malo lak. Do njega vodi veliki broj stepenica, ali se svaki korak isplati, jer se čini da svaki od njih vodi u prošlost ispunjenu brojnim legendama i mitovima.

Na  samom ulasku, prolaskom kroz kapiju, kao kroz svojevrsan vremeplov, dočekao nas je konjanik Tadejus Kosciuzko, on je jedan od zaštitnih znakova Wawel-a i  ukazao nam na svu odvažnost ovog monumentalnog zdanja.

Osim zamka, Wawel krasi i katedrala svetog Stanislava čiji se zvonici prvi primećuju u šetnji do zamka. Ulaz u katedralu, koja se nalazi na UNESCO listi zaštićenih dobara, se naplaćuje 10 zlota, ali je ta cena za studente prepolovljena i uključuje obilazak katedrale i šetnju do vrha odakle se vidi ceo grad. U samoj katedrali počiva nekoliko poljskih kraljeva i svetaca, a nekoliko Poljaka koji su šetali potrudilo se da nam to i dočara, opisujući ovo mesto kao jedno od onih koje je njima važno kako sa duhovnog tako i sa istorijskog aspekta.

Inače, Poljaci su se pokazali kao divni domaćini i jako gostoljubiv narod. Pošto su videli da nemamo ni vodiče niti ikakvu predstavu o zamku, potrudili su se da nam u maniru najboljih vodiča pokažu još neke zanimljivosti, poput povećeg kamena koji bi, da nije bilo njih, za nas ostao samo to. Poveći kamen ničim izazvan ostavljen u zamku.

Naime, u sklopu dvorišta zamka, iza jednih od mogobrojnih vrata, nalazio se kamen koji Poljaci nazivaju “Kamen pozitivne energije”. Po priči, to je kamen koji svakome ko mu je blizu,  ne dozvoljava da bude tužan i neraspoložen. I potvrđujem, na nas je delovalo!  Više nego oduševljene, satima smo lutale Wawel-om i uživale u svakom  koraku.

Klasičan doručak kakav se sreće u svim hotelima, bio je kao glas koji nam se smejao jer nismo probale ništa od lokalnih specijaliteta. Misija prošetati gradom još jednom, zamenjena je jednom ukusnijom idejom.  Potraga za poljskom hranom i pićem dovela nas je na Rynek Glowny, najveći srednjovjekovni trg, sa brojnim restoranima, kafićima i suvenirnicama, a to je baš ono što smo tražile. Trg na kome dominira žuta zgrada Sukienice, nekadašnje središte trgovine na ovim prostorima, može se podičiti i crkvom s najvećim baroknim oltarom na svetu, koji se nalazi u crkvi Sv.Marije, poznatoj po svom ciglastom izgledu ali i po velikom tornju koji je ostatak nekadašnje zgrade opštine.

U potrazi za lokalnom hranom, (gle čuda), ponudiše nas kebabom. Iako sam i dalje ubeđena da je ovo turski specijalitet, morala sam priznati da se radi o jedinstvenom poljskom specijalitetu, ali smo se ipak odlučile za nešto što je zvučalo kao malo više poljsko od već pomenutog kebaba. Kotlet schabowy – svinjski odrezak paniran i serviran s Kotlet schabowykrompirom. Pieczony schab, koji je njihov najveći specijalitet, i to je  pečena svinjetina punjena suvim šljivama. Da ne zaboravim da pomenem da su jako popularne Nalečniki. To su palačinke koje se nude, pa, skoro svuda, ali su zaista preukusne.

Posle hrane, šta drugo dolazi na red ako ne piće. Pošto nas je čekao dug put morale smo da propustimo kuvano vino čiji se miris širio po trgu i okolnim ulicama, ali su se zato  nekoliko vrsta pića, među kojima i nezaobilazna poljska vodka Žubrovka, pronašle među suvenirima. Jako popularno piće je i Goldwasser  koje  sadrži čestice 22-karatnog zlata.

Za kraj moram napomenuti da smo u samom odlasku shvatile da je vikend u Krakovu ipak bila loša ideja. Ali samo zbog toga što je to premalo vremena da se jedan tako bogat, misteriozan i romantičan grad obiđe a još manje da se upozna. Upravo zbog toga, to je mesto kome ću se rado vratiti, ali sledeći put na duže.

Autor: Ana Kostjerčević
Student master studija, Fakultet za sport i turizam tims, Novi Sad