Put u Portugal planiram već deset godina, a na put sam krenula kada sam prestala da planiram. Nikada nisam verovala u priču da Portugal, a posebno Lisabon, bira kome želi da se prikaže.

Ali što sam više slušala priče onih koji planiraju i onih koji odlaze, počela sam da verujem da ima istine u tim rečima. Portugal me je najzad izabrao i učinio da mi se putevi otvore.

Algarve (4)

Čudom, par znakova pored puta i već sam “poletela”.. Po mojoj proceni to je bila “nemoguća misija”, a zapravo nikad lakše i brže nisam prepakovala još “vruće” kofere sa letovanja iz Turske i već sam bila na koloseku novog izazova, menjajući u letu vremensku zonu i upijajući puls svakog od tri aerodroma koliko sam ukupno promenila. Prva asocijacija na Portugal pre nego što sam kročila na vrelo tlo ove zemlje je bila potpuno drugačija od impresija koje sam stekla dok sam u njoj boravila. Zašto me je Portugal asocirao na dinamiku i brz život nisam sasvim sigurna, ali je upravo suprotno. Grad u kome kazaljka na satu uspori kretanje i sve postaje maglovito i opušteno kao davno sećanje. Dovoljno je da izaberete bilo koji od restorana na obali okeana, poručite Porto i negde između prvog dodira Porta sa nepcem i prvog gutljaja, vreme se usporava, a čula postaju intenzivnija. Spremnost za potpunu predaju ovozemaljskim užicima se ubrzava, upravo suprotno vremenu. Zona komfora iz koje iskoračite izlaskom sa tla Srbije, zapravo je jedini “prtljag” koji vam je potreban.

Algarve (8)

Prvo odredište i baza nakon sletanja u Faro, je bila u pokrajini Algarve i čuvenom letovalištu Albufeira. Malo ribarsko mesto, gotovo po tradiciji postaje divno letovalište sa nestvarnim plažama. Ribarska mesta sasvim sigurno, nose tajnu iskonske lepote i prirode netaknute vremenom.

Algarve (7)

Kao i svaki turista, napravila sam plan u želji da budem što bolje organizovana. Nisam odmah shvatila osmeh mojih domaćina, kojima sam predočila svoje želje. Ali, zaista je tačna izreka “pravi planove da ti se nebo smeje”. U Portugalu se ne planira. To ne znači da ništa ne ide po planu, sve se dešava savršeno, a to shvatite kada prođe neko vreme. Posle beogradskog stampedo tempa, zaista je potrebno neko vreme da se priviknete da žurbe nema. Ako nastavite suprotno portugalskom ritmu, susrešće vas zbunjen pogled nekog od prolaznika i upitno podignute obrve. Calma (polako) je prva reč koju nauči svaki turista. Nema žurbe, sve je opušteno, a u suprotnom se ozbiljno pitaju da li je sa vama sve u redu. Dakle, naučila sam prvu reč, još samo da počnem uspešno da je primenjujem i usporim disanje, a posle ću valjda uspeti i korak. Albufeira, Faro, Lagos, Loule.. su turistička mesta koja se utrkuju lepotom plaža i zadivljujućim pečatom koji je priroda ostavila.

Algarve (3)

Jaka želja da što pre stignem na tzv. “kraj sveta”, Cabo S. Vicente ispomerala je okolnosti i to je bila moja prva destinacija. Najjugozapadnija tačka Evrope žargonski naziv “kraj sveta” učinili su da pomislim da je nemoguće da vidim nešto impozantnije od samog naziva i svetionika, ali..

Sunčan dan, za očekivati je opušteno putovanje kolima od sat i po vremena do Cabo S. Vicente u Sangresu. Ali, mi ipak pravimo odstupanje od “calma” pravila i užurbano krećemo. Vremenske prilike se u Portugalu promene u jednom treptaju, pa bi bilo dobro stići bar između dva treptaja do čuvenog svetionika. Napravili smo pauzu tek da popijemo kafu i na kratko uživamo posmatrajući prolaznike u centru Lagosa.

Stižemo, tu je kraj, nema dalje. Mobilni pretplatnik više nije dostupan, kako i dolikuje kad se stigne na “kraj”. Oduvek sam tako i zamišljala kraj nekog puta, ali ga nikada nisam videla. Kraj kopna i početak nepreglednog vodenog prostranstva. Atlantik, koji ne miruje ni kada je sunčan dan.

Cabo S.Vicente

Zvuk talasa u naletima na stene, pokazuje svoju dominaciju. Svetionik, prodavnica suvenira i bar-kafe na samom kraju. To je sve. Ništa ne nedostaje. Sve vrvi od turista koji žele da ovekoveče trenutak i kupe sertifikat koji će ih potsećati da su u jednom vremenskom trenu, dotakli stenu na “kraju sveta”. Svaki damar igra i osećaj prati energiju mesta, a emocije koje se prepliću su strahopoštovanje, sreća i osećaj slobode. I zaista, kada se kaže “s tobom bih i na kraj sveta”, to ima smisla, jer baš sa tom osobom ćete se uputiti na ovo putovanje. Tako blizu, a tako daleko od civilizacije. Sve jači vetar opominje da je vreme da se krene. Upila sam sve što je u dušu moglo da stane. U nekom drugom vremenu, na drugom mestu možda ću otvoriti odaje duše gde su smeštena sećanja, da se nadišem mirisa prostranstva i slobode, ako se dogodi da izgubim dah. Osvrt preko ramena, umršena kosa, šešir turistkinje koji je vetar bez pitanja poklonio okeanu. Seta i radost izmešani u neko novo osećanje i želja da me put ponovo, nanese u ovaj kraj sveta, gde sve prestaje i sve počinje da postoji…

Cape

Senka Stojanov Autor: Senka Stojanov
Zaljubljenik u drevnu majansku civilizaciju, objavljuje članke o Majama, bavi se izradom majanskih horoskopa i piše knjige. Veruje u čuda i zna da se čuda dešavaju, onima koji u čuda veruju.